Tetjana Ogarkova: Posljednji rat Vladimira Putina

Dana 24. veljače 2022. u 5 sati ujutro probudila nas je neobična buka u daljini. Zvučala je poput detonacija. Djeca su mirno spavala u svojim krevetima, no telefoni su bili užareni od silnih poruka. Počeo je rat. Dojave o eksplozijama, za koje se ispostavilo da su raketni napadi, stizale su iz Kijiva, Harkiva, Ivano-Frankivskog i drugih gradova u zemlji.

U jednom od prvih udara uništena je zgrada u vojnoj bazi u Brovarima u kojoj je stanovao učitelj plesa naše starije kćeri. Nekoliko sati kasnije krenula sam automobilom potražiti prijateljicu koja nije odgovarala na telefonske pozive. Kolona ukrajinskih tenkova kretala se u suprotnom smjeru. Njihove su gusjenice ostavljale tragove na asfaltu.

Nakon tog mučnog buđenja 24. veljače 2022., kad je naš nekadašnji svijet zauvijek uništen, više ne spavamo i svoju novu stvarnost gledamo širom otvorenih očiju.  U prvom tjednu rata prvi smo put vidjeli kako nam prijatelji pogibaju u borbi, ali i da se ukrajinska vojska može oduprijeti „drugoj vojsci svijeta”. Vidjeli smo i da nam Europljani dostavljaju oružje i da raspravljaju o budućim sankcijama.

Ali, iznad svega, razrogačenih očiju promatramo Rusiju i ne možemo vjerovati koliko je nisko pala: njezini se vojnici svojim ženama hvale da iz razrušenih sela kradu aparate za kavu, tepihe, pa čak i strojeve za pranje rublja. Ne možemo vjerovati koliko su okrutni: nenaoružane civile ubijaju metkom u potiljak, žene siluju pred djecom i pale njihova tijela. Bombardiraju nam bolnice i svakodnevno nas raketiraju, bez iznimke. Ne možemo vjerovati koliko su glupi: više od mjesec dana njihovi su vojnici kopali rovove u Čornobilju, nakon čega su morali biti prebačeni u Bjelarus, gdje već umiru od zračenja.

Razrogačenih očiju gledamo situaciju u modernoj Rusiji. Putin taj rat ne vodi sâm. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo centar Levada podržava ga 85 % stanovnika Rusije.
Vrijeme je da se suočimo s tom novom stvarnošću. Herojski otpor ukrajinskih vojnika, vojna pomoć i stroge sankcije ukrajinskih zapadnih partnera uspijevaju.

No, bez obzira na to, rat i dalje traje. Najvažnije je izdržati, ne odustati, ne podlegnuti iskušenju olakog ili prebrzog pristanka na prekid vatre. Bez obzira na to u kojoj mjeri, svi želimo mir. Pruža nam se jedinstvena prilika da ta gnusna agresija Rusije bude njezin posljednji rat. Nikakvo primirje, nikakav teritorijalni ustupak i nikakav kompromis neće dati rezultate. Time bi se Rusiji samo omogućilo da proglasi djelomičnu pobjedu i da u ruskom društvu potpiruje agresivne i revanšističke osjećaje.
Pridnjestrovlje 1992., Gruzija 2008., Krim i Donbas 2014. – Rusija je svakog desetljeća podizala razinu izazova i opasnosti koji potkopavaju regiju. Kremlj je svaku slabost Zapada iskoristio kao izgovor za nastavak agresije. Ne zatvarajmo oči pred realnošću – da bismo postigli mir, moramo nastaviti rat protiv Rusije.

Bit će nam potrebna hrabrost. Puno hrabrosti. Ne samo hrabrosti ukrajinskih vojnika nego i zapadnih partnera kako bi se sankcije pooštrile (radi uništenja ruskog gospodarstva) i ukrajincima isporučilo potrebno ofenzivno oružje (radi protjerivanja ruskih snaga izvan ukrajinskih granica).  

Bit će nam potrebna i odlučnost. Odlučnost da se, nakon neizbježnog poraza Rusije, svakom ruskom građaninu nametne povijesna odgovornost za nečovječni barbarizam. S reparacijama koje će plaćati dvije ili tri generacije. S udžbenicima povijesti koji će sadržavati detaljne opise ruskih ratnih zločina. S muzejom bitke u Marijupolju ili Buči u centru Moskve.

Tek će nakon ovog samoubilačkog rata jedna drugačija Rusija biti moguća, Rusija lišena kompleksa poniženog carstva i želje za povratkom stare veličine na štetu svojih susjeda.

Kad smo se 24. veljače 2022. probudili u 5 ujutro, čuli smo Putina kako „denacifikaciju” i „demilitarizaciju” navodi kao ciljeve svoje „vojne operacije”. Probudimo se! „Denacifikacija” i „demilitarizacija” nisu potrebne Ukrajini. One su potrebne Rusiji!