Piše: Pietro Barbieri

Sport za osobe s invaliditetom pojavio se u kontekstu rada na rehabilitaciji u poslijeratnom razdoblju. Bio je to način da fizioterapija postane zanimljivija i ugodnija. Igra i zabava pomogle su tim osobama da ponovno otkriju radost života u novim okolnostima koje su rezultat traumatičnog događaja ili u svome tijelu koje imaju od rođenja.

Pritom su postojale dvije posebne svrhe: ojačati fizičku autonomiju ljudi i pomoći im da ponovno steknu vlastit autentičan i čvrst identitet. Danas se može reći da je došlo do pomaka s rehabilitacijske igre na osnaživanje, i to onih koji su osjećali da nemaju nikakvu snagu ili da su je izgubili. Snagu da se nose sami sa sobom i svojim odlukama. To je srž ljudskih prava.

Prirodan način da se to učini jest s pomoću društvenog imidža ljudi, odnosno slike koju drugi imaju o nama. Put samooporavka automatski implicira i zajednicu u kojoj ljudi žive. Sudjelovanje u sportu postaje sredstvo pozivanja na vlastita temeljna prava i dostojanstvo.

Put do toga bio je dug i težak – pioniri šezdesetih godina 20. stoljeća bili su heroji prije svog vremena. No bili su heroji na dugom putovanju između tog doba i današnjice. Bilo je teško postići priznanje atletske sposobnosti paraolimpijaca.

Jedno događanje ostat će zapamćeno u povijesti: Olimpijske igre u Seoulu 1988. To je bila kulminirajuća točka u borbi za postizanje priznanja u svijetu sporta, u kojem je stigmatizacija proizašla iz fizičkog, osjetilnog i mentalnog perfekcionizma bila toliko snažna da je predstavljala veću prepreku čak i u odnosu na uključenost u svijet rada, u kojem su umjesto toga prevladavale predrasude o neproduktivnosti. Te su olimpijske igre bile povijesne jer je Međunarodni olimpijski odbor želio uvesti natjecanja za sportaše s invaliditetom koji se izmjenjuju sa sportašima bez invaliditeta. Bio je to eksperiment koji je proveden samo jednom jer je zbog organizacijskih problema, osobito onih povezanih s pristupačnošću, bilo teško nastaviti tim putem. Ta je odluka, iako upitna, dovela do paraolimpijskih igara kakve danas poznajemo, u kojima se na odgovarajući način priznaju atletski napori svakog paraolimpijca i paraolimpijke. Napokon smo ušli u svijet sporta koji prakticiraju svi i koji je namijenjen svima. Novo doba.

Od tada je paraolimpijski sport trebalo učiniti privlačnim velikom broju ljudi koji su sport pratili uživo ili na televiziji. Televizijski komentatori 1988. u Seoulu bili su toliko neupućeni da nisu ni znali tko su bili favoriti u svakom natjecanju. Kao što možemo pretpostaviti, rezultat je bio katastrofalan. S vremenom su sportski novinari naučili pratiti aktivnosti sportaša s invaliditetom, što je bio ključan korak prema promjeni diskursa.

To nas dovodi do drugog temeljnog događanja: Olimpijskih igara u Londonu 2012. Organizacija je bila savršena i popraćena jakom televizijskom kampanjom, posebno u Ujedinjenoj Kraljevini. Rezultat: puni stadioni u svim područjima sporta. To je bio i trenutak kada su neki paraolimpijci postali poznati zahvaljujući novom novinarskom diskursu, baš kao i njihovi kolege olimpijci.

Svijet se promijenio od pedesetih godina 20. stoljeća. Osjećaj da više nisu potpuno nevidljivi postao je zajednička tekovina svijeta osoba s invaliditetom. Nadamo se da se ta priča može replicirati u svim područjima života, kao što je navedeno u Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom: „potrebna nam je promjena paradigme”. U sportu je, unatoč svemu, to svakako postignuto.