Karel Lannoo

Danas je popularno reći da je Europa nekonkurentna i tražiti sveobuhvatnu deregulaciju na razini EU-a. Međutim, koliko je gospodarska situacija stvarno dramatična ovisi o definiciji konkurentnosti, korištenom pokazatelju i referentnoj vrijednosti, kao i o okolnostima.

Osim toga, konkurentnost se izjednačuje s deregulacijom, što je netočno jer masovno pojednostavljenje nije rješenje. Stoga je važno da u svrhu kontrole nad diskursom koristimo prave parametre kako se on ne bi oteo kontroli i završio na strani euroskeptika.

Konkurentnost je ponovno na dnevnom redu politike, iako nikada nije ni prestala to biti. Važno je prisjetiti se nekih bitnih povijesnih činjenica. Cilj Lisabonske strategije, koju je Europsko vijeće u Lisabonu službeno usvojilo u ožujku 2000., bio je da EU postane „najkonkurentnije i najdinamičnije svjetsko gospodarstvo utemeljeno na znanju, sposobno za održiv gospodarski rast s više radnih mjesta i s boljim radnim mjestima te s većom socijalnom kohezijom”. Već u vrijeme kada je Delors bio na čelu Komisije, konkurentnost je bila razlog zabrinutosti Europske komisije. Dovoljno je pročitati poznati članak Paula Krugmana iz 1994. u kojem je konkurentnost nazvao „opasnom opsjednutošću”. Delors je tada bio zabrinut rastom nezaposlenosti u Europi zbog konkurencije iz SAD-a i Japana te je kao rješenje predložio program ulaganja u infrastrukturu i visoku tehnologiju. Riječi koje su nam danas poznate.

Pojednostavljenje zakonodavstva već je također dugo na dnevnom redu. Projekt pod nazivom „Jednostavnije zakonodavstvo za unutarnje tržište (Simpler Legislation for the Internal Market) pokrenut je već 1996., kada se EU sastojao od 15 država članica. Povjerenik Charles McCreevy (2004. – 2009.) zauzimao se u razdoblju 2005. – 2006. za regulatorne „pauze”, sve dok nije izbila financijska kriza. U okviru Junckerove komisije potpredsjednik Frans Timmermans bio je zadužen za program za bolju regulativu. Iako su svi ti planovi bili hvalevrijedni, bilo bi bolje ukloniti temeljne uzroke regulatorne složenosti – postupak donošenja odluka i lošu provedbu –a ne samo liječiti simptome. Međutim, s 27 država članica to je lakše reći nego učiniti.

Konkurentnost, barem kako je definirana u Draghijevom izvješću, više se odnosi na produktivnost i rast BDP-a, a rezultati se mogu uvelike razlikovati ovisno o pokazatelju. No postoje i drugi načini mjerenja konkurentnosti. Moglo bi se usporediti unutarnju i vanjsku konkurentnost. Unutarnja konkurentnost EU-a čini se slabom s obzirom na smanjenu produktivnost u usporedbi s SAD-om. Međutim, u pogledu vanjske konkurentnosti, EU ima trgovinski suficit i suficit tekućeg računa, dok se SAD suočava s golemim trgovinskim deficitom i deficitom tekućeg računa. No čini se da to nikoga ne smeta, osim predsjednika Trumpa.

EU ima i znatno bolji fiskalni položaj od SAD-a ili čak Japana. Za točnu usporedbu s Kinom nedostaju nam potrebni podaci. Proračunski deficit EU-a iznosio je oko 3,5 % BDP-a u 2024., dok je u SAD-u bio gotovo dvostruko veći (6,4 %). SAD taj deficit može financirati zbog globalnog položaja dolara na međunarodnim tržištima. Međutim, razlike u srednjoročnim kamatnim stopama između EU-a i SAD-a povećale su zabrinutost tržišta u pogledu gospodarske snage SAD-a. Šestomjesečna tržišna kamatna stopa za USD trenutno iznosi 4,8 %, dok je u europodručju 2,5 % (Euribor).

Osim toga, cijene energije u EU-u su od sredine 2021., kada je Putin počeo manipulirati cijenama, puno više nego u SAD-u, što ometa konkurentnost proizvodne industrije, posebno u Njemačkoj. Danas je trošak energije u EU-u najmanje 50 % veći nego u SAD-u.

Energetska politika još je jedan dobar primjer za regulatornu raspravu: je li prevelika količina propisa problem? Naprotiv, EU ima jedinstveno energetsko tržište za distribuciju, ali ne i za proizvodnju, koja je i dalje pod nadzorom država članica. To stvara probleme u zemljama s prekomjernom proizvodnjom jer povećava cijene zbog nestašice energije u drugim zemljama, kao što je slučaj između Švedske i Njemačke.

Nadalje, u digitalnom sektoru moglo bi se postaviti pitanje je li bolje da nema propisa. Želimo li slobodu govora po uzoru na SAD, bez moderiranja sadržaja? Želimo li oligopolističko tržište kakvo imamo danas?

U ovom kratkom promišljanju naglašava se da se svakoj raspravi o konkurentnosti i deregulaciji mora pristupiti s najvećom pažnjom kako bi se spriječilo da ona postane rasprava s crno-bijelim pogledom na svijet, koja bi moglo negativno utjecati na razumno oblikovanje gospodarskih politika.