Pravi sam sretnik. Olimpijske igre u Parizu devete su kojima sam prisustvovao. Prvi sam puta na Igrama bio 1992. u Barceloni. Četiri sam puta sudjelovao kao sportaš i osvojio medalje, a pet puta doživio Igre iz raznih drugih kutova: kao gledatelj, kao član Međunarodnog dizačkog saveza i kao trener nacionalnog tima Sjedinjenih Američkih Država. Tijekom tih nekoliko desetljeća doživio sam brojne promjene u svijetu Olimpijskih igara. Olimpijske igre više nisu obilježene samo mjestom održavanja nego su obogaćene drugim aspektima. Razvoj televizijskog praćenja omogućio je gledateljima da sportaše i sportašice dožive „izbliza”, da vide emocije na njihovim licima. Uvođenje novih sportova u olimpijski program privuklo je mladu publiku i upoznalo nas s disciplinama za koje ranije nismo ni čuli. S druge strane, sigurnosne mjere podsjećaju nas na činjenicu da živimo u nepredvidivim, turbulentnim vremenima.

Stoga je na Olimpijskim igrama sve promjenjivo – sve osim načela olimpizma i snova sportaša i sportašica. U današnjem su svijetu olimpijski ideali važniji no ikad prije. Osim toga, olimpizam je često ispred svojeg vremena. Koncepti kao što su uključivost, prihvaćanje raznolikosti i skladan suživot dio su olimpijskog duha već desetljećima, bili su to dakle mnogo prije nego što su društva počela raspravljati o njima. Međutim, kao sportaš i olimpijac koji dobro poznaje bol povezanu sa sudjelovanjem u natjecateljskom sportu na tako visokoj razini, moram se prvenstveno usredotočiti na sportaše i sportašice. Velikom broju tih mladih ljudi Olimpijske igre predstavljaju svrhu postojanja, nešto što im daje smisao i određuje snove. Iz tog razloga, a i za mene osobno, praćenje olimpijskih igara ne svodi se samo na tablice rezultata i poredak. Važne su emocije na licima sportaša i sportašica – bilo da se radi o veselju ili o tuzi, o suzama ili o pobjedonosnim usklicima. Važni su ljudi koji se svim silama trude nadmašiti vlastite granice.