Jedanaestogodišnji Jan Štuka iz Zagreba u Hrvatskoj ima spinu bifidu i može hodati samo uz pomoć ortoza i hodalice, ali to ga ne sprečava da bude uspješan sportaš. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog hrvatskog košarkaša u kolicima 2023., a natjecao se i u plivanju te sada trenira nordijsko skijanje. U slobodno vrijeme igra nogomet sa svojim prijateljima i golove daje rukom. Jan i njegova majka Jasmina Bogdanović razgovarali su s nama o sportskim mogućnostima za djecu s invaliditetom i objasnili nam zašto ih je važno što manje tretirati kao osobe s posebnim potrebama.

JAN:

Kada si se počeo baviti sportom i koje si sportove dosad trenirao?

Počeo sam plivati u školi za plivanje kad su mi bile dvije godine. U dobi od četiri godine učlanio sam se u paraplivački klub Natator, gdje sam naučio sve tehnike plivanja i sudjelovao u nekim natjecanjima. Kad sam imao 11 godina, odustao sam jer mi je to malo dosadilo.

S osam godina počeo sam se baviti nordijskim skijanjem za osobe s invaliditetom i igrati košarku u kolicima. I dalje treniram ta dva sporta i to su sada moji omiljeni sportovi.

Nekoliko sam puta isprobao penjanje i to je bilo izvrsno, ali nemam vremena za bavljenje i tim sportom. Osim toga, jedno ljeto prošao sam ciklus treninga Krav Mage. To je bilo odlično i u budućnosti bih rado ponovno išao na te treninge.

Koje si nagrade osvojio i koja ti najviše znači?

Osvojio sam nekoliko nagrada s košarkaškim klubom, a najdraža nagrada mi je ona za najboljeg mladog sportaša 2023. godine u mojoj kategoriji, koju dodjeljuje Zagrebački parasportski savez.

Kako izgleda tvoj dan kada imaš trening? Koliko puta tjedno obično treniraš?

Ujutro idem u školu. Nakon škole prvo pišem domaću zadaću i idem van sa svojim prijateljima, a navečer idem na jedan od treninga. Dosad sam pohađao skijanje na suhom jednom tjedno, košarku jednom tjedno, a plivanje jednom ili dvaput tjedno. Ove školske godine prestat ću s plivanjem i pojačati skijanje na dva do tri treninga tjedno.

Zimi odlazim u skijaške kampove u Planici u Sloveniji i u neke od austrijskih skijaških odmarališta. Ti mi se kampovi sviđaju jer tamo idu i moji prijatelji, pa se uz treninge možemo i lijepo družiti.

S košarkaškim klubom ponekad idemo na utakmice u druge gradove u Hrvatskoj. Lanjske jeseni bili smo i u Rimu gdje smo odigrali utakmicu protiv košarkaškog kluba Lazio.

Imaš li neke muške ili ženske sportske uzore? Bi li jednoga dana htio sudjelovati u nekom važnom međunarodnom sportskom natjecanju?

Moj omiljeni sportaš bio je Luka Modrić, ali trenutno mi nitko nije idol pa ne pratim nikoga posebno.

Volio bih sudjelovati u međunarodnim sportskim natjecanjima... nadam se, i u košarci i u skijanju.

JASMINA:

Koliko se u Hrvatskoj posvećuje pozornosti sportu za djecu s invaliditetom?

Iz perspektive roditelja čini mi se da se tome doista posvećuje velika pozornost. Nažalost, roditelji nisu dovoljno informirani o mogućnostima, a klubovi žude za novim članovima, što je velika šteta. Naravno, situacija je mnogo povoljnija u većim gradovima.

Ima li dijete s invaliditetom dovoljno prilika i poticaja za bavljenje sportom ili je za to potrebna velika uključenost roditelja?

Djeca imaju mogućnosti i poticaje... ako to žele sama djeca i njihovi roditelji. Kao što sam rekla, roditelji su slabo informirani, a neki od njih ne žele dodatne obveze ili se boje da će se dijete na treningu ozlijediti... Šteta je da razmišljaju na taj način. Inače je sport za osobe s invaliditetom besplatan i, prema mojem mišljenju, vrlo poticajan za fizičko i mentalno zdravlje, a svakako i za društvenu integraciju. Ne bih rekla da je uključenost roditelja veća nego kod zdrave djece iste dobi. Naravno, postoje iznimke povezane s određenom dijagnozom: na primjer, Janu je i dalje potrebna pratnja jednog od nas kada ide u zimske skijaške kampove ili na gostujuće utakmice, ali što on bude stariji, to će se vjerojatno smanjivati i nadamo se da će naše sudjelovanje postati neobavezno. Cilj je da u svemu tome postane neovisan. U redovnim treninzima sudjeluje bez naše pomoći.

Što biste dodali kao roditelj djeteta s posebnim potrebama?

Treba ih što je manje moguće tretirati kao osobe s posebnim potrebama i uključivati ih u svakodnevne aktivnosti u skladu s njihovom dobi i sposobnostima kako bi sami sebe doživljavali sposobnima. To će im omogućiti da imaju predodžbu o sebi kao o običnoj djeci koja nešto rade „malo drugačije”, ali to i dalje rade! Jan vozi bicikl s tri kotača umjesto dva, pliva i roni kao i svi njegovi vršnjaci, ali noge koristi manje ili ih uopće ne koristi, igra nogomet s prijateljima, ali golove daje rukom. „Možemo sve, iako neke stvari možda radimo na malo drugačiji način” – ako sami sebe prihvate na taj način, i drugi će ih jednako prihvatiti.

Jan Štuka jedanaestogodišnji je učenik iz Zagreba i pohađa peti razred osnovne škole. Bivši je član paraplivačkog kluba Natator. Član je KKI-ja Zagreb (košarkaški klub osoba s invaliditetom) i zagrebačkog skijaškog kluba za osobe s invaliditetom Monoski, gdje redovito trenira nordijsko skijanje za osobe s invaliditetom.

Jasmina Bogdanović diplomirala je dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 20 godina radila je u nekoliko marketinških agencija. Trenutačno radi na nepuno radno vrijeme i na daljinu u malom grafičkom studiju, što joj omogućuje da Jana prati na skijaške kampove i tijekom njegovih drugih sportskih pothvata. Također je strastvena biciklistkinja koja se svugdje vozi biciklom.